Istraži i doživi (Zanimljivosti)
Zašto je sagrađena Tvrđava sv. Nikole?
Tvrđava sv. Nikole podignuta je sredinom 16. st. da bi svojim grandioznim zdanjem štitila s mora grad Šibenik i njegovu luku, dakle i ušće rijeke Krke sve do Skradina.
Tvrđava je dio linije što je tvore šest mletačkih obrambenih fortifikacija, a koja se proteže, u duljini od tisuću kilometara, od talijanske regije Lombardije, preko hrvatske obale Jadrana, pa sve do Crne Gore. Osim zaštite Stato da Terra, kopnenog zaleđa, Mletačka Republika, organizirala je i obranu Stato da Mar, morskih putova i luka na Jadranu i istočnom Mediteranu.
Nakon što je Skradin 1521. pao pod osmanlijsku vlast, Mlečani su morali ojačati obranu šibenske luke, koja je, prema njihovim vojnim analizama, bila strateški najvažnija luka na istočnoj obali Jadrana. Izgradnja nove tvrđave, prema projektu Giana Girolama Sanmichelija (Verona, 1513. - Famagusta, 1558.), počela je 1540., da bi već 1544. dobila prvu posadu, što govori koliko je bila važna Mletačkoj Republici.
Arhitektura tvrđave
Uvođenje baruta dovelo je do znatnih pomaka u vojnoj tehnici i arhitekturi, što se odrazilo i na oblikovanje utvrda prema alla moderna modelu. Tvrđava sv. Nikole projektirana je kao čvrsta i sigurna građevina, koja je svojom arhitekturom pratila suvremene tijekove gradnje vojnih objekata, što znači da su u njezinoj gradnji primijenjena sva dostignuća u projektiranju i građenju fortifikacijskih objekata 16. stoljeća. Štoviše, neka rješenja upravo se na njoj pojavljuju među prvima u Europi, npr. gradnja "kliješta" između polubastionā na južnoj strani tvrđave.
Tvrđava ima trokutastu osnovu, što je rijetkost u fortifikacijskoj arhitekturi.
U sjevernom dijelu trokuta nalazi se proširenje gljivasta oblika, torion. Na torionu su, na razini mora i na nadgrađu, koncentrirani topovski otvori. Oni se nalaze i na kortinama koje idu prema polubastionima, osobito na zapadnoj strani. Prema sjevernom prolazu, dvokatna polukružna baterija za paljbu u trup broda proteže se prema istoku kako bi omogućila maksimalan broj topovskih otvora uz kanal prema otvorenom moru, odakle mogu napasti neprijateljski brodovi.
Na tvrđavu se ulazilo s mora. Budući da je ulaz povišen, izgrađena je pristupna konstrukcija s mostom koja vodi u utvrdu kroz reprezentativni renesansni portal. Ulazna vrata najvrjedniji su arhitektonsko-kiparski detalj na tvrđavi. Gradnja vrata povjerena je hrvatskim majstorima, Dujmu Rudičiću iz Splita i Frani Dismaniću iz Šibenika. Mletački lav, zaštitnik Venecije, nalazio se na atici, ali je kasnije uklonjen.
Vanjske površine izvedene su na izvanredan način: na temeljima izvedenim u bunjatu od rustično oblikovanih velikih komada kamena, u kojima su topovski otvori nadsvođeni neujednačenim lukovima od opeke, obrub od horizontalno položene žute opeke ritmiziran je svakih dvanaest do četrnaest redova trakom bočno postavljenih opeka, što stvara osobiti vizualni efekt.
Prostor je raspoređen na tri etaže, koje sa središnjim vratima povezuje prostrana rampa za prijenos: donju razinu, bačvasto nadsvođen podzemni prostor visine 12 m, srednju razinu, izvanredno prozračenu i osvijetljenu dvostrukim nizom otvora, s ulaznim vestibulom, koji služi za raspoređivanje, i terasu, s velikim otvorima u više smjerova, čije je središte nekoć zauzimala kapela, a kasnije vojarne. Na istočnome grudobranu bila je stražarnica, a u južnome sektoru obzidane cisterne.
Na čelu tvrđave bio je kaštelan, biran iz redova mletačkog plemstva na mandat od šesnaest mjeseci. Kaštelan je imao političku ulogu. Uz njega je tvrđavom upravljao i vojni zapovjednik - kapetan. Kaštelan za vrijeme obavljanja funkcije nije smio napuštati tvrđavu pod prijetnjom smrtne kazne. Posadu je činilo od dvadeset pet do četrdeset vojnika i topnika, a u vremenima ratnih zbivanja i više od sedamdeset. Sav život posade odvijao se na terasi tvrđave. Tamo su se nalazile njihove spavaonice i barake.
U 19. st. austrougarska vojska reaktualizirala je samo terasu, postavljene su polukružne tračnice, grudobrani su obloženi cementom, a na jednog od njih je postavljen stup za signalizaciju. Intervencije na topovskim otvorima na kortini, izvedene nakon pojave velikog obalnog topa, nisu uništile izvorne topovske otvore: novi otvori samo su osuvremenjeni i prilagođeni mletačkima.
Svojim impresivnim i zastrašujućim izgledom, Tvrđava sv. Nikole stoljećima je branila Šibenik, koji nikada nije bio napadnut s mora: na njegovu prostoru nisu zabilježene značajnije pomorske bitke. Tvrđava je napuštena nakon odlaska austrougarske vojske početkom 20. st. Na njoj je ostala jedino straža na semaforskoj stanici koja je propuštala brodove kroz uski Kanal sv. Ante.
Zahvaljujući sačuvanoj izvornoj formi pomorske utvrde, njezinu trokutastom obliku s nadsvođenim unutarnjim etažama, pojavi novih elemenata fortifikacijske arhitekture (kliješta) i specifičnosti gradnje na niskom otočiću, tvrđava sv. Nikole ima posebno mjesto u mletačkom fortifikacijskom graditeljstvu i jedna je od najljepših pomorskih utvrda na Mediteranu.